Vizantijsko Carstvo: ono što je, značajke i karta (sažetak)

Što je vizantijsko carstvo?

Bizantsko carstvo činilo je sva istočna područja koja su pripadala Rimskom carstvu. Službeno je nastao 395. godine, kada su zapadni i istočni teritoriji bili konačno razdvojeni. Njezin uspon i pad označava početak i kraj srednjovjekovne ere.

Glavni grad Bizantskog Carstva bio je Carigrad (u početku nazvan Bizant), danas poznat kao Istanbul.

Podrijetlo Bizantskog Carstva

Tijekom vladavine cara Justinijana (527. pr. Kr.), Bizant je zauzimao dijelove sadašnje Afrike, Egipta, Španjolske, Italije, Turske, Hrvatske, Male Azije i drugih teritorija.

Istočno rimsko ili bizantsko carstvo pojavilo se kao političko i administrativno rješenje za održavanje kontrole nad teritorijima koje su osvojili Rimljani.

Početni je plan bio podijeliti Rimsko Carstvo na dva: Zapadno i Istočno, svaki sa svojim carevima i vice-carevima kako bi olakšali donošenje odluka, iako su trebali odgovoriti središnjoj vlasti u Rimu.

Međutim, unutarnja borba spriječila je konsolidaciju plana, sve dok car Konstantin nije uspio ponovno ujediniti istočno i zapadno carstvo 330. godine i grad Bizant (kasnije poznat kao Carigrad) odredio novim glavnim gradom carstva. Stoga su stoljeća povjesničari nazvali Zapadno Rimsko Carstvo "Bizantskim carstvom".

Konstantinovu mandatu slijedi mandat Teodozija I, koji je svoja dva sina Flavija Honorija i Arkadija imenovao nasljednicima istočnog i zapadnog carstva. Ta je odluka, daleko od održavanja jedinstva koje je Konstantin uspostavio, dovela do konačnog razdvajanja dviju carstava 395. i početka Istočnog Rimskog Carstva kao samostalne cjeline.

Međutim, sljedeći su carevi pokušali obnoviti odnose sa zapadnim carstvom i, u najambicioznijim slučajevima, povratili bivšu dominaciju Rimskog Carstva, čiji je zapadni dio već bio u opadanju.

Bio je car Justinijan 527. godine invazijom na afričke i europske teritorije i njegovim pravnim i poreznim reformama snagu prošlih vremena vratio u Istočno Rimsko Carstvo.

Vidi također:

• Carstvo, srednji vijek.

Pad i pad Bizantskog Carstva

Osvojivši veći dio Europe, Azije i Afrike i zadržavši političku, ekonomsku i teritorijalnu prevlast, Bizant je započeo spor, ali progresivan gubitak teritorija nakon smrti cara Justinijana, svodeći carstvo na Grčku, južnije. iz Italije i Male Azije.

Kada su Turci napali Konstantinopol 1453. godine, službeno je zamišljen pad Istočnog Rimskog Carstva. Ovaj se datum smatra velikom povijesnom važnošću, jer je za mnoge povjesničare kraj srednjovjekovne ere.

Karakteristike bizantskog carstva

Vizantijsko se carstvo isticalo svojom ekonomskom, političkom, vjerskom i kulturnom ostavštinom koju je čuvalo nešto više od tisuću godina. Ovo su neke od njegovih najistaknutijih karakteristika:

Politika i diplomacija

Za vrijeme vladavine Bizantijskog Carstva prevladavao je lik "Bazilea" koji je bio samo sam car, ali s ulaganjem koje je miješalo politiku s religijom: Basel nije bio samo najviši predstavnik zemaljske moći, već imao je autoritet legitimiran od Boga i to je samo nadmašio Papa.

Bizantinci su postali poznati po širenju svojih teritorija (posebno za vrijeme vladavine cara Justinijana). Međutim, njihova omiljena praksa nije bio rat, već diplomatski odnosi, jer su ih oni čuvali od napada i uvjeravali u trgovinu.

religija

Kada je Bizant bio još dio Rimskog Carstva, prakticirale su se više religija, kao rezultat mješavine osvojenih teritorija i kultura. Međutim, to se postupno mijenjalo sve dok kršćanstvo nije postalo službena religija i bilo kakve druge vjerske manifestacije bile su zabranjene.

Tijekom važenja Bizantskog Carstva stvorena je Pravoslavna crkva, čije postojanje ostaje na snazi ​​do danas, posebno u istočnoeuropskim zemljama.

ekonomija

Bizantinci su tijekom mandata cara Justigana postigli neviđeni gospodarski rast zahvaljujući tri faktora:

• Nakupljanje bogatstva zarobljenog s osvojenih teritorija: ovo im je omogućilo da kopaju zlato i povećavaju blagajnu. Trgovina: Vizantijsko carstvo bilo je bitan dio puta svile i čak su išli tako daleko da su razvili vlastitu industriju kako ne bi ovisili o azijskoj svili, ali im je i interna trgovačka razmjena omogućila samoodrživost. Porezi: naplata poreza na zemljište bila je jedan od glavnih izvora prihoda carstva.

Umjetnost

Bizantinci su ostavili kulturno nasljeđe koje se može cijeniti do danas, a to se posebno očituje u arhitekturi, koju karakteriziraju naturalistički utjecaj, aluzije na religiozne teme i mješavina rimskih i grčkih tehnika. Također su se istaknuli u uporabi mozaika, općenito u ukrasne svrhe.

Bizantinci su u književnosti ostavili nasljeđe vlastitih žanrova kao što su bestarijanci (zbirke mitoloških životinja) ili lapidariji (zbirke o moći kamenja) ili Digenis Akritas, anonimna knjiga poezije napisana u 12. stoljeću, u kojoj oni povezuju avanture junaka po imenu Digenis.

Pronađene su ruske, armenske i turske verzije poetske zbirke, što, čini se, ukazuje na relevantnost teksta u prošlosti.

Na slici je Vizantijsko Carstvo ostavilo mnoge vjerske prikaze relevantnih figura kršćanstva zvane ikone, koje su se koristile posebno u oltarnim crkvama crkava. S ovim umjetničkim izrazom došli su ikonoklasti, poznati po suprotstavljanju štovanju religioznih slika.

Vidi također Ikonoklast.