Značenje srednjovjekovne filozofije (što je to, pojam i definicija)

Što je srednjovjekovna filozofija:

Srednjovjekovna filozofija čitav je niz misaonih i filozofskih traktata koji su se razvili od pada Rimskog carstva (530. godine) do renesanse (XV i XVI stoljeća).

Glavna potraga za srednjovjekovnom filozofijom bila je kohezija vjerovanja naslijeđenih iz klasične filozofije s dogmama kršćanstva, premda je bilo i vrlo važnih doprinosa židovskih i islamskih vjerovanja.

Predmeti srednjovjekovne filozofije

Pri pokušaju usklađivanja različitih religijskih vjerovanja s filozofijom, bilo je prirodno pokušati pronaći odgovore na pitanja poput prirode Boga, odnosa vjere i razuma, kao i kompatibilnosti između slobodne volje i sveznanja božanstva, između druge teme, poput uzročnosti i granica znanja.

Međutim, za srednjovjekovnu filozofiju bilo je teško uskladiti pitanja poput utjelovljenja ili prirode trojstva koja su osnova kršćanske teologije.

Problem univerzalija

U srednjovjekovnoj filozofiji naslijeđeno je Aristotelovo viđenje problema univerzaliteta, predlažući da univerzalnosti (apstraktni, svijet ideja) postoje, ali ne odvojeno od pojedinih (konkretnih, stvari, pojedinaca), što je bilo poznato i kao "umjereni realizam".

Međutim, tijekom skolastičkog razdoblja, rješavanje ovog problema vratilo se u prvi plan s nominalizmom, koji je tvrdio da univerzalnosti jednostavno ne postoje.

Postojanje Boga

Većina srednjovjekovne filozofije bila je posvećena demonstriranju postojanja Boga kao vrhovnog bića, entiteta ili istine. Da bi se to postiglo, korišteni su sveti tekstovi, aristotelovska logika i ontološki argument kao glavne metode pronalaska odgovora.

Aristotelova logika

Budući da je Aristotel branitelj logike kao metode za pristupanje znanosti i filozofiji, bilo je vrlo prirodno da su srednjovjekovni filozofi klasičnu Aristotelovu logiku smatrali legitimnim načinom da odgovore na zabrinutosti koje je postavilo to doba.

Prema ovoj metodi, učenje određenog skupa silogizama omogućilo je pravilno povezivanje subjekta i objekta, stoga bi bilo korisno sredstvo za generiranje znanja.

Karakteristike srednjovjekovne filozofije

Srednjovjekovna filozofija snažno je obilježena pristupima božanskog reda. Biblija je tada postala glavni izvor odgovora na ta pitanja. Međutim, svete knjige islama i židovstva također su igrale bitnu ulogu u tumačenju vjerskih pitanja.

Više od generacije novih znanja, srednjovjekovna filozofija bila je zadužena za spašavanje, reinterpretaciju i primjenu klasičnih filozofskih pristupa. To je razlog nastanka neoplatonizma koji postavlja postojanje Jednog ili Boga nad svim stvarima i uvođenje aristotelove logike na tadašnja sveučilišta.

Faze srednjovjekovne filozofije

Postoje dva velika razdoblja srednjovjekovne filozofije: patristička i skolastička.

patrologija

To odgovara primarnoj fazi u kojoj je filozofija artikulirana religijskom dogmom, uglavnom kršćanskom. Jedan od najistaknutijih predstavnika ovog razdoblja bio je sveti Augustin, koji je razvio struju koja je danas poznata kao neoplatonizam i koja se iz kršćanske perspektive može sažeti kao reinterpretacija Platonovog djela.

skolastika

U ovoj se fazi, koja se proteže od jedanaestog do šesnaestog stoljeća, pokušavaju objasniti kršćansko otkrivenje putem razuma. Nastaje kao posljedica stvaranja prvih sveučilišta i potrebe primjene aristotelovske znanstvene metode kako bi se odgovorilo na religiozne ili natprirodne pristupe.

Sveti Toma Akvinski bio je jedan od glavnih pokretača skolastičkog stupnja prilikom uvođenja Aristotelove logike u kršćansku misao.

Srednjovjekovna filozofija i judaizam

Judaizam se također bavio odgovaranjem na temeljna pitanja u svjetlu filozofije.

U tom smislu Maimonides se pobrinuo da integrira Aristotelovu logiku kako bi pokazao da ne postoji razdvajanje između vjere i razuma, jer vjera ima božansko podrijetlo i razlog se temelji na ljudskom znanju, što skretanje potječe od Boga.

Srednjovjekovna filozofija i islam

U islamu su se i neoplatonizam i Aristotelova misao koristili da odgovore na pitanja religije. Dolazak Arapa i Berbera na Iberijski poluotok doprinio je obogaćivanju srednjovjekovne filozofije zahvaljujući prijevodima njihovih djela na latinski i hebrejski jezik. Al-Kindi i Averroes bili su neki od bitnih mislilaca srednjovjekovne islamske filozofije.

Glavni autori srednjovjekovne filozofije

To su neki filozofi čiji su doprinosi pomogli obogaćivanju srednjovjekovne baštine.

Anselm iz Canterburyja (1033-1109)

Bio je jedan od filozofa najbližih neoplatonizmu. Filozofiju je smatrao pomoćnom granom kako bi razumio vjeru, a ne područje znanja samo po sebi. A vjera je, dakle, bila jedina moguća istina i razlog joj je bio podređen.

Nadalje, Anselm iz Canterburyja zaslužan je za stvaranje "ontološkog argumenta" koji postojanje Boga postavlja kao "onoga o kome se ne može razmišljati ništa veće". Ako Bog postoji na mentalnom planu, on postoji i u stvarnosti.

Toma Akvinski (1225.-1274.)

Prekidajući se s augustovskom tradicijom (i vrlo karakterističnom za srednjovjekovnu filozofiju uopće) nametanjem vjere razumu, Toma Akvinski smatrao je da vjera i razum čine dva različita polja znanja. Međutim, to ostavlja prostor za zajednički prostor u kojem se vjera i razum međusobno povezuju.

William od Ockhama (1285-1349)

Otišao je korak dalje od svojih prethodnika, braneći ne samo postojanje filozofije i teologije kao dva neovisna područja, već i razdvajanjem istih. Za Williama od Ockhama razum je čovjekovo sposobnost, dok vjera pripada polju božanskih otkrivenja, tako da nisu samo odvojena, već i suprotna.

Djela srednjovjekovne filozofije

Ovo su neki od najistaknutijih tekstova srednjovjekovne filozofije, budući da su pokušali odgovoriti na najveća pitanja ovog razdoblja, posebno religioznog:

Proslogion (1078)

Napisao Anselmo de Canterbury, on pojačava postojanje Boga putem ontološkog argumenta. To je sažetak Monologiona , njegova djela iz prethodnika, u kojem je razumom pokušao pokazati postojanje Boga.

Vodič za zbunjenim (1190)

Napisao ju je Maimonides, koji tvrdi da ne postoji podjela između vjere i razuma, jer obojica potječu iz istog izvora: Boga. Iako je napisan na arapskom, njegovi su prijevodi učinili djelo brzo poznatim u Europi, postajući utjecaj za filozofe poput Toma Akvinskog.

Teološka suma (1274)

To je jedno od najvažnijih teoloških djela i utjecalo je na razvoj srednjovjekovne filozofije. Tamo Toma Akvinski odgovara na različita pitanja grupirana u kategorije: Bog, ljudski čin, teološke vrline, Kristovo utjelovljenje, sakramenti. Djelo sadrži druga pitanja na koja odgovore njegovi učenici, jer je autor umro prije nego što je završio svoje djelo.