Značenje teoloških vrlina (što je to, pojam i definicija)

Što su teološke vrline:

U kršćanstvu se teološkim vrlinama naziva skup vrijednosti i stavova koji osnažuju ljudsko biće da se približi Bogu i odnosi se s njim. Poštivanje teoloških vrlina potiče praksu kardinalnih vrlina , koje se međusobno nadopunjuju.

To se temelji na drugom pismu apostola Petra: "S njima nam je dao najveća i najdragocjenija obećanja, tako da preko njih mogu sudjelovati u božanskoj prirodi" (2. Petrova 1, 4).

S gledišta kršćanske teologije, teološke vrline nadahnute su razumijevanjem ljudskog bića Svetim Duhom, koji omogućuje ljudima da djeluju kao "djeca Božja".

Teološke vrline sažeo je sveti Pavao u prvom pismu Korinćanima: "Jednom riječju, sada postoje tri stvari: vjera, nada i dobročinstvo, ali najveća od svega je dobročinstvo" (1. Korinćanima 13, sv. 13).

To bi bile jedna od prvih teoloških formulacija utemeljenja i animiranja karaktera teoloških vrlina u kršćanskom iskustvu.

vjera

Vjera vjeruje u Boga i vjeruje u njegovo otkrivenje. To pretpostavlja, dakle, duhovno otvaranje neophodno da bismo mogli prepoznati Božje očitovanje u svakodnevnom životu i u zajednici vjernika, to jest u Crkvi.

Katekizam Katoličke crkve definira vjeru kao „teološkom temelju po kojem vjerujemo u Boga i sve ono što je On rekao i objavio” (članak 1814).

Kao čin povjerenja u otkrivenu istinu, vjera potiče konkretno djelovanje prema duhovnim načelima nadahnutim od Boga i motivira je da je otvoreno ispovijedaju, odnosno da je svjedočimo i širimo.

nada

Vjera unosi nadu. Nada je pouzdano čekanje u ispunjenju određenog horizonta koji se, u slučaju kršćanske teologije, odnosi na ispunjenje Isusovih obećanja: kraljevstvo nebesko i vječni život, prema kojem kršćanin vodi sebe duhovno.

Katekizam Katoličke crkve kaže da nada „odgovara težnji za sreću od Boga u srcu svakog čovjeka” (članak 1818).

Nada, oživljena vjerom, omogućuje čovjeku da se obveza na promjene potrebne za izgradnju Božjeg kraljevstva, kao i da nađe smisao u radu, snagu za suočavanje s poteškoćama i strpljenje da čeka.

milosrđe

Dobročinstvo (ljubav) je središte kršćanskog srca. U njemu su vjera i nada potpuno izraženi i, prema tome, naređuje i artikulira sve vrline.

Dobročinstvo (ljubav) definira se kao vrlina koja omogućuje ljudima da ljube Boga iznad svega i u ime ove veze vole druge kao sebe. Njegovi plodovi su radost, mir i milosrđe.

To odgovara temeljnoj zapovijedi koju Isus poručuje svojim apostolima: „Dajem vam novu zapovijed: ljubite jedni druge. Baš kao što sam i ja tebe ljubio, ljubite i jedni druge "(Ivan 13,34).

Za apostola svetog Pavla ljubav je najvažnija od teoloških vrlina, kao što se može vidjeti u sljedećem stihu: „Čak i kada bih podijelio svu svoju robu da nahranim siromašne i svoje tijelo dao plamenu, ako nemam ljubavi meni je to beskorisno «(1. Korinćanima 13, 3).

Vidi također:

• Dobročinstvo, milost.