Teorije ličnosti: što su oni, glavni autori

Koje su teorije osobnosti?

U teorije ličnosti su skup akademskih konstrukata odrasli u psihologiji ličnosti objasniti varijacije u ponašanju između pojedinaca i drugima.

Glavni autor teorije ličnosti bio je Gordon Allport, američki psiholog koji je 1936. objavio prvu knjigu na tu temu i u kojoj je predložio dva načina proučavanja ličnosti:

• Psihologija nomothetically: psihologija proučava ponašanje universales.La idiographic: proučava psihičke osobine koje razlikuju ljude.

Glavne teorije ličnosti i njihovi autori

Proučavanje osobnosti podignuto je s različitih gledišta u kojima se sugerira utjecaj genetskih, socijalnih, okolišnih čimbenika itd.

Iako postoji mnogo teorija, one se mogu grupirati u 6 glavnih kategorija. Zauzvrat, svaka od njih može imati više varijanti, prema promjenama ili dopunama koje predlažu novi autori ili studije:

Psihoanalitička teorija

Psihoanaliza predstavlja interakciju triju dijelova ličnosti:

• To je dio osobnosti koji traži trenutno zadovoljstvo. Ja: to je dio koji realno pokušava udovoljiti zahtjevima jastva. Super-ego: uključuje moralne i društvene aspekte, zauzvrat pod utjecajem roditeljskih obrazaca.

Nadalje, ova teorija kaže da je rana faza djetinjstva ključna za razvoj osobnosti odraslih, koja zauzvrat uključuje 5 faza psihoseksualnog razvoja:

Oralni stadij: izražava se u prvih 18 mjeseci života i beba pokušava istražiti svijet kroz usta.

• Analni stadij: traje do 3 godine i faza je u kojoj dječak kontrolira svoje sfinktere. Falična faza: traje do 6 godina i seksualne razlike počinju se istraživati. Faza latencije: traje do adolescencije i karakterizira ga razvoj osjećaja za skromnost. Genitalni stadij: odnosi se na fizičke i psihičke promjene adolescencije koje završavaju u odrasloj dobi.

Glavni autori psihoanalitičke teorije bili su Sigmund Freud, Alfred Adler i Heinz Kohut.

Vidi također Faze ljudskog razvoja.

Teorija ponašanja

Za biheviorizam vanjski podražaji imaju važan utjecaj na formiranje i jačanje osobnosti. Kako bi to demonstrirali, bihevioristi su se oslanjali na znanstvenu metodu kako bi pokazali kako interakcija organizma sa okolinom stvara "nagradu" za njegovo ponašanje, uzrokujući da se ponašanje ponovi. Za teoretičare, ovaj je model imao tri neophodna elementa:

• Stimulus: signal iz okoline koji generira odgovor (dijete plače jer su ga ostavili na miru). Odgovor: to je djelovanje uzrokovano poticajem (majka se vraća i nosi ga u naručju). Posljedica: to je povezanost između podražaja i odgovora (dijete nauči da ako ga majka ostavi na miru, mora plakati da se vrati).

Nakon toga bi biheviorizam razvio dva aspekta: klasično uvjetovavanje, koje između ostalog kaže da je reakcija na poticaj uvijek prisilna. Sa svoje strane, uvjetovanost operacionalom sugerira da je odgovor dobrovoljan, barem veći dio vremena.

Glavni autori teorije ponašanja bili su Ivan Pavlov, branitelj klasičnog kondicioniranja i Frederick Skinner, tvorac teorije operacijskog kondicioniranja.

Teorija evolucije

Teorija evolucije objašnjava razvoj ličnosti na temelju Darwinovih studija o podrijetlu vrsta i njihovoj kasnijoj evoluciji.

Prema ovom pristupu, ličnost je rezultat procesa prirodne selekcije. To uključuje iskazivanje osobina koje će pomoći subjektu da opstane u određenom okruženju, poput solidarnosti, društvenosti i vodstva.

Autor teorije o evoluciji i sam Charles Darwin, čije osobnosti psihologija je svoje temeljne postavke.

Vidi također Evolucijsku psihologiju.

Kognitivna teorija

Ova teorija objašnjava razvoj ličnosti na temelju vjerovanja ili očekivanja koje pojedinac ima o svijetu oko sebe. Ta se uvjerenja nazivaju spoznajama.

Nadalje, tvrdi se da kognitivni procesi imaju temeljnu ulogu u osobnosti subjekta. Stoga misli, sjećanje, emocije i vrijednosne prosudbe također utječu na ponašanje.

Glavni autori kognitivne teorije ličnosti bili su Albert Bandura, Walter Mishel i Cassandra B. Whyte.

Humanistička teorija

Humanistička teorija ličnosti predlaže razvoj ličnosti kao produkta izbora pojedinca, temeljenog na njegovoj slobodnoj volji i subjektivnom viđenju svijeta.

Za razliku od psihoanalitičke teorije koja se temelji na patologijama pojedinca, humanistička teorija usredotočena je na proučavanje pretpostavljene ljudske potrebe za postizanjem smislenih ciljeva.

U tom smislu, za humanističke psihologe postoje četiri dimenzije ličnosti, koje se u većoj ili manjoj mjeri izražavaju kod svakog pojedinca:

• Jednoglasni smisao za humor: dimenzija je to koja se odnosi na ljude koji su vrlo prijateljski raspoloženi, transparentni i politički. Stvarnost i središnji problem: to je dimenzija koja se izražava u ljudima usredotočenim na sukobe u njihovom okruženju. Svijest: ona se dimenzija očituje kod ljudi koji žive događaje u životu intenzivno i transcendentalno. Prihvaćanje: ona je dimenzija izražena u ljudima koji prirodno teče životnim događajima.

Glavni autori humanističke teorije ličnosti bili su Carl Rogers i Abraham Maslow.

Vidi također:

• Psihologija.Klinička psihologija.