Značenje paradigme ponašanja (što je, pojam i definicija)

Što je paradigma ponašanja:

Paradigma ponašanja je formalna shema organizacije u kojoj se predlaže kako se ponašanje organizma može objasniti različitim uzrocima iz okoline, a da se pri tome ne uzimaju u obzir unutarnji mentalni procesi.

Treba imati na umu da je, prema ovoj teoriji, ponašanje i kod ljudi i kod životinja promatrano, mjerljivo i mjerljivo.

Bihevioristička paradigma pojavila se početkom 20. stoljeća, posebno s teorijom koju je predložio i razvio Burrhus Frederic Skinner (1904-1989), pokretačka snaga biheviorizma tijekom 40-ih i 1960-ih, a taj je trend poznat i kao eksperimentalna analiza ponašanja.

Skinner se oslanjao na uzorke reakcije na podražaj promatranih uvjetovanih ponašanja, bez obzira na mentalne procese.

Stoga se Skinner razlikuje od svojih prethodnika koji su proučavali klasično kondicioniranje i usredotočili se na operativno ponašanje, na one koji dobrovoljno reagiraju u različitim sredinama.

Na ovaj način, Skinner je koristio eksperimentalnu metodu, među njima i okvir Skinner, i utvrdio da postoje dvije klase ponašanja koje su:

Reakcijsko ponašanje, koje je ono nedobrovoljno i refleksno, i reagira na različite podražaje i kod ljudi i kod životinja. Na primjer, drhtanje kada se neočekivano čuje čudan i glasan šum.

Operativno ponašanje, koje se odnosi na sve što radimo i započinje od niza podražaja koji stvaraju odgovore. Na primjer, hodanje.

U tom se smislu bihevioristička paradigma temelji na činjenici da je znanje kopija ili kumulativni odraz stvarnosti, koju subjekt kao pasivan entitet kopira. Dakle, postoje podražaji koji u ljudima stvaraju isti odgovor.

Stoga bihevioristička paradigma dopušta veliku preciznost nakon kontinuirane prakse i ponavljanja eksperimenata koji se sastoje od identificiranja konačnog ponašanja kao odgovora na poticaj.

Vidi također biheviorizam.

Bihevioralna paradigma u obrazovanju

Paradigma ponašanja u obrazovanju nastoji pružiti znanje učenicima kroz različite strukture koje pojačavaju informacije. Drugim riječima, proces učenja popraćen je različitim poticajima i pojačanjima kako bi se dobio pozitivan odgovor učenja.

Stoga ova paradigma polazi od ideje da učitelj razrađuje planiranje ciljeva i programa ponašanja koji će se razvijati kroz proces poučavanja i učenja, a koji se ne smiju mijenjati.

Isto tako, prema paradigmi ponašanja, učenik je pasivni receptor čije se učenje može izmijeniti vanjskim podražajima koji su izvan škole i koji mogu generirati različite reakcije.

S druge strane, bihevioristička paradigma omogućila je učitelju da redoslijedi u razredu i održava pažnju učenika aktivnom, prvenstveno zato što bihevioristi traže dobro ponašanje učenika.

Međutim, bihevioristička paradigma je u procesu restrukturiranja, mnogi stručnjaci nadopunjuju ga s drugim aspektima.

Trenutno postoji neobehaviorizam koji ovu teoriju nastoji protumačiti iz novih pristupa, za koje smatra da se pozitivno mora pojačati negativno, a pojačanje mora koristiti kao motivacija za dobivanje željenog odgovora. To je zato što je potrebno ojačati procese učenja kako bi se izmijenilo željeno ponašanje.

Karakteristike paradigme ponašanja

U nastavku su prikazane glavne karakteristike koje definiraju paradigmu ponašanja.

• Najvažniji je odgovor koji dolazi od poticaja. Znanje se dobiva pasivnim ponašanjem lišenim znanja ili namjere. Temelji se na eksperimentalnoj metodi i na modelu reakcije na poticaj, a temelji se na činjenici da je ponašanje uočljivo, mjerljivo i mjerljivo. Temelji se na empirijskoj, pragmatičnoj i evolucijskoj filozofskoj struji. Učenje generira promjene u ponašanju.